Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) dao je preporuke za smanjenje i povećanje upisnih kvota.
Regionalni ured Zagreb HZZ-a predlaže povećanje kvota za upis: medicine, elektrotehnike i informacijske tehnologije, germanistike, logopedije, rehabilitacije, farmacije, glazbene pedagogije, strojarstva i računarstva. Upisna bi se kvota također trebala povećati za nastavničke smjerove matematike, fizike i tehnike te biologije i kemije. Smanjenje bi trebalo zaživjeti u kvotama za studije: politologije, filozofije, novinarstva, tekstilnog i modnog dizajna, grafičke tehnologije, agronomije, prometa, veterinarske medicine, poslovne ekonomije te urbanog šumarstva, zaštite prirode i okoliša, prenosi studentski.hr.
Preporuke su, naravno, usklađene s potrebama tržišta rada. Ipak, sprječavanje (pre)velikog broja mladih da upišu studij za koji na tržištu ne postoji tolika potreba vjerojatno neće donijeti rezultat koji se očekuje. Kvote neće mlade nužno potaknuti da, primjerice, upišu medicinu umjesto politologije, zar ne? Problem nesrazmjernog interesa studenata za neke studije u odnosu na druge mnogo je dublji i stvara ga sam obrazovni sustav. I to vrlo rano.
Frustracija započinje preteškim torbama, a nastavlja se gomilom gradiva koje nam više nikad neće trebati, ali i onog koje nas niti ne zanima. Tragično je da su učenici toliko dugo vremena tijekom školovanja prisiljeni znati o svemu sve (ili čim više detalja), da se naposljetku osjećaju kao da zapravo ni o čemu ne znaju dovoljno. Onda dođe vrijeme za izbor studija, kada ih, možda po prvi put u životu, pitamo: “Što vas toliko zanima da se time želite baviti?” Maturanti su u tom trenutku uglavnom zbunjeni. “Imaš 18 godina i stvarno ne znaš što bi i gdje bi sa svojim životom.”, opisuje Lana Grdić za portal srednja.hr i nastavlja: “Možda čak i imaš određeni cilj koji želiš ostvariti. No, što ako se na putu do tog cilja nađu neke prepreke koje ne možeš ili ne znaš savladati?” Prepreke mogu biti različite, zbunjenost je samo jedna od njih.
Državna matura za svakog je srednjoškolca stres koji se ne da usporediti ni s čim što je ranije proživio. Listi obveza ne vidi se kraj: poštivanje rokova za suočavanje s birokracijom, sastavljanje liste željenih fakulteta, pohađanje redovne nastave i učenje predmeta koje trenutno imaju, dodatno učenje predmeta koje će polagati na maturi, priprema za prijemne ispite na nekim fakultetima… A da ne spominjem očekivanja okoline, koja se protežu od “valjda si dovoljno dobar da upišeš taj-i-taj fakultet”, do “nadam se da ćeš upisati barem neki fakultet”.
Odabir zanimanja za jedva punoljetnu osobu postaje još teži, ako njemu ili njoj onako usput napomenemo da je to odluka za cijeli život. Kao da nema natrag i kao da nitko od nas ne poznaje barem jednu osobu koja se školovala za jedno, a kasnije odabrala sasvim drugo zanimanje. Kada sve to zbrojimo, ne bi nas trebalo začuditi što mnogi studenti nakon prvog semestra budu razočarani; jedni zato što nisu upisali ono što su htjeli, drugi zato što ih studij koji su htjeli i uspjeli upisati, ne vodi prema željenom zanimanju, niti prema ciljevima koje su si postavili.
Teško je vjerovati da će upisne kvote spriječiti ovakav ishod. S druge strane, nemoguće je da, obrazovni sustav kakav je danas u Hrvatskoj, potakne buduće studente na nagli zaokret prema točno određenim zanimanjima. Usmjeravanje treba postati kontinuirano i fokusirati se na to da učenici čim prije saznaju što ih zbilja zanima i u čemu su dobri. Svijest o vlastitim sposobnostima učenike će potaknuti na učenje i razvoj, a napredak će ih motivirati za još više predanog rada. Do kraja srednje škole, imat će dovoljno znanja i samopouzdanja da bez straha odluče čime se žele baviti i što u životu žele postići.
Komentar: Ivona Šeparović
