U gotovo svakom razredu postoje učenici s poteškoćama u motivaciji. Kao najočitiji i neizostavan pokazatelj snižene motivacije za postignućem javlja se slabiji uspjeh. Svi poznajemo barem jednog učenika koji se ističe slabijim prosjekom u razredu, no jesmo li se ikada pitali koliko je uistinu teško biti baš taj učenik? Jesu li u svim slučajevima učenici s nižim prosjekom ocjena lijeni ili su samo pronašli način da prekriju svoju nesigurnost? Je li moguće da su loše ocjene zapravo posljedica obeshrabrenja i strahova?
Početak osnovnoškolskog obrazovanja ili pak prelazak na viši stupanj obrazovanja događaj je koji često izaziva stresne reakcije. Iako se većina djece relativno lako nosi tom vrstom uzbuđenja te s lakoćom prihvaća nove izazove, uvijek postoji dio razreda kod kojeg snalaženje u novim i nepoznatim situacijama izaziva određene teškoće. Kao prvi pokazatelji teže prilagodbe javlja se slabiji školski uspjeh.
Prema Martinu Covingtonu jedna je od osnovnih ljudskih potreba održavanje povoljne slike o sebi. (Rijavec i sur., 2010.) Učenik koji nema priliku postupno izgraditi vlastito samopouzdanje te uzastopno dobiva nezadovoljavajuće povratne informacije o svojem radu, sve je bliži zaključku da nema potrebne sposobnosti kako bi ovladao školskim sadržajima i zadatcima koji su primjerni za stupanj obrazovanja na kojem se on trenutno nalazi. Opisanu situaciju dodatno otežava i segment razreda koji je uspješan u ispunjavanju svojih školskih obveza. Motivacija neuspješnog učenika slabi sa svakim novim pokušajem koji ne ispunjava očekivanja, a jedini izlaz iz takve situacije on pronalazi u smanjenju uloženog napora u učenje. Na taj način, on ponajprije sebi, a zatim i drugima dokazuje svoju kompetentnost i pronalazi nov način održavanja povoljne slike o sebi jer u tom slučaju njegov neusojeh ne proizlazi iz manjka njegovih sposobnosti nego manjka truda. Nastalu je situaciju lako prihvatiti jer on iz nesposobnog postaje učenik prepun potencijala, ali bez želje za učenjem. Postaje sve ravnodušniji, a opširno negativističko razmišljanje o mogućim situacijama koje u budućnosti mogu poći po zlu na temelju doživljenih neuspjeha u prošlosti postaju sve rjeđe. Ukoliko ne ulažemo trud u učenje, utoliko i neuspjeh prestaje biti mogućnost, već postaje planirani ishod.
Postoji velika vjerojatnost da su učenici koji su skloni takvome razmišljanju i suočavanju sa školskim izazovima žrtve straha od neuspjeha. Jedna je od glavnih karakteristika toga pristupa preveliko pridavanje pažnje tome kako nas drugi ljudi vide i procjenjuju. (Rijavec i sur., 2010.) Osnovna stavka postaje održavanje visoke razine samopoštovanja, a težište cilja premješta se iz postizanja uspjeha u izbjegavanje neuspjeha. Sebe uvjeravamo kako imamo kontrolu nad situacijom, vodimo je i nadziremo, a izabrati prečac svjesna je odluka iz koje se u bilo kojem trenutno možemo izvući ako to želimo. Takvi učenici najčešće su iznimno emocionalno osjetljivi i kako bi prevladali taj strah i vratili samopouzdanje potrebno im je mnogo ohrabrivanja i pomoći. Kada je riječ o školi, učitelji su ti koji prvi moraju reagirati kako bi osigurali njihov optimalni razvoj.
Strah od neuspjeha moguće je tretirati na različite načine. Za početak, važno je učenicima protumačiti kako su pogreške česte, a nerijetko i neizbježne pa čak i nužne za proces učenja. Od velike pomoći može biti radionica u kojoj učenici razgovaraju o preprekama koje su morali savladati kako bi ostvarili željeni cilj. Potiče ih se na razgovor o neuspješnim situacijama koje su doživjeli, ali koje su svejedno uspjeli savladati. Dobro je istaknuti sve one ciljeve koji su već postignuti, a zahtijevali su mnogo vremena, pokušaja i uvježbavanja. Neki od primjera mogu biti: učenje pisanja (učenicima se može dati zadatak da pokušaju pisati lijevom rukom, uz pretpostavku da su dešnjaci, a oni pri tome uočavaju da im ne ide ni približno dobro kao desnom rukom), učenje materinjeg, ali i stranog jezika i tome slično. Planirani su ishodi takve radionice međusobno zbližavanje učenika, uviđanje da se svi, pa čak i učenici za koje smatramo da im sve ide od ruke, susreću s raznovrsnim teškoćama za koje su morali pronaći način da ih nadvladaju, ali i shvaćanje da smo u svemu što sada znamo nekada bili početnici. Upravo je iz tog je razloga silno važno ostvareni uspjeh povezivati s uloženim trudom i povećavati učenikovu toleranciju na frustraciju.
Učenici sa strahom od neuspjeha skloni su postavljanju ciljeva koji su gotovo neostvarivi s jedne strane ili pak s druge, ciljeva koji zahtijevaju minimalan trud da bi bili ostvareni, sve s ciljem očuvanja vlastita samopoštovanja i poštovanja drugih. Potrebno ih je učiti natjecanju sa samima sobom, a to je moguće samo ako imaju zadan cilj koji je realan, ostvariv i primjeren njihovim mogućnostima. (Rijavec i sur. 2010.) Vjerojatnost da će biti uspješni povećava se ako su zadatci izloženi u formi u kojoj se kreću od lakših prema težima. Na taj način, učeniku je omogućen doživljaj uspjeha, aktivira se osjećaj kompetentnosti, a svrha je postupna izgradnja samopouzdanja. Prilike u kojima je osjećaj postignuća moguć potrebno je stvarati koliko god je to često moguće. Dobrodošla su i odobravanja autoriteta u obliku usmenih pohvala i različitih vrsta nagrada za napredak, a posebno povoljno utječu i pozitivne pismene povratne informacije koje učenik dobiva o svom radu. Svaka povratna informacija mora biti konstruktivna i učeniku jasno dati do znanja gdje je pogriješio i kako to ispraviti. Učenike je osim za dobre ocjene moguće hvaliti i za razna ponašanja koja nisu povezana s uspjehom poput pohvale za suradnju, za izlaganje vlastitog mišljenja, za urednost ili jednostavno za dolazak u školu na vrijeme.
Strah pred javnim izlaganjem vrlo je česta pojava i kod izvrsnih učenika, a još je češći kod učenika koji se boje biti ismijani od strane drugih učenika, stoga je neizmjerno važno pripaziti da se takvim učenicima osigura mogućnost zaštite od neugodnosti zbog neuspjeha. (Rijavec i sur., 2010.) Javna izlaganja treba postupno povećavati i pri tome učenicima pružati potporu i pomoć ako im to zatreba. Moraju biti svjesni da učitelj od njih mnogo očekuje, ali da je istovremeno zadani cilj dohvatljiv i moguć. Dobra izvedba zahtijeva mnogo pripreme i vježbe, a jedan od mogućih načina kako to prikazati učenicima je pokazati vlastitu pripremu za sat, objasniti im da se nitko ne rađa sa znanjem već da se ono stječe. Uspjeh zahtijeva mnogo odricanja, rada i uloženog napora. Dobra je tehnika na sat dovesti uspješnog svirača iza kojeg leže tisuće i tisuće sati i pokušaja za samo jednu uspješnu izvedbu. Zajednička karakteristika svih uspješnih ljudi je ustrajnost i neizmjerna vjera u svoje potencijale koja dolazi iznutra. Učenike treba uvjeriti u ideju kako neuspjeh zapravo ne postoji i da je to samo još jedan događaj, povratna informacija koja nam daje do znanja da moramo promijeniti i prilagodit svoj način učenja. Pri svakom novom pokušaju, već smo nešto naučili. Znamo još jedan način koji ne funkcionira i sve smo bliže pronalaženju pravog rješenja.
Strahovati od neuspjeha anksiozan je osjećaj koji nas drži zarobljenima na mjestu.
Negativne misli vrlo se brzo roje i postaju sve snažnije dok se ne izgubimo u mreži beskrajnih asocijacija koje postaju sve stvarnije, opipljivije i sveprisutne u našem djelovanju. Osjećaj nemoći i potištenosti raste i vodi k sve većoj ravnodušnosti i neodlučnost. Sve te negativnosti u mišljenju oduzimaju nam moć da postanemo osoba kakva želimo biti, a vode iz mišljenja o nebrojenim mogućnostima u mišljenje o problemima gdje je najlakše zaključiti: „Ja nisam dovoljno dobar!“ U nemoći preuzimanja kontrole nad svojim životom i prihvaćanja odgovornosti za posljedice svojih odluka mnogi anksioznost prekrivaju i opravdavaju odabirom lakšeg puta.
Ipak, vjeru u sebe moguće je vratiti, a vinuti se prema visinama najlakše je s dna. Strah od neuspjeha emocija je koja je naučena, a isto ju je tako moguće nadvladati i omogućiti sebi uspjeh. Za to je najbolji lijek ustrajnost učenika te podrška i ohrabrivanje izvana. Čim učenici određenu situaciju ponovno procijene kao savladivu, strah od neuspjeha postupno se gasi. U ovoj borbi veliku odgovornost nosi i socijalno okruženje učenika koje je potrebno prilagoditi njegovim potrebama, a isto je i s opterećenje koje učenik osjeća zbog očekivanja okoline, ono se mora prilagoditi njegovim sposobnostima. Kada učenici, postupno, vrate vjeru u svoju kompetentnost otvara im se potpuno novi svijet mogućnosti u koji do tog trenutka nisu imali uvid. Ponovno situacije procjenjuju i opažaju kao ostvarive, a osjećaj vlastitog uspjeha i postignuća ispunjuje ih te im daje motivaciju za svladavanje nadolazećih izazova u budućnosti koje prihvaćaju sa zadovoljstvom.
Literatura
Rijavec, Majda; Miljković, Dubravka; Vlahović-Štetić, Vesna; Vizek Vidović, Vlasta: Psihologija Obrazovanja, Zagreb, izdavač, 2010.
Lea Car
